|
Blaga klima, obilje voda i šuma, oduvijek su davali
dobre uslove za život, pa su ove krajeve ljudi
nastanjivali još prije 4 000 godina. U Lisičićima (južno
od grada 10 km), arheolozi su, pored ostalog, našli
ostatke zemunica i 533 komada kostiju divljih životinja
iz neolitskog vremena.
Početkom nove ere, putevi su, uz Neretvu, u ove krajeve
doveli Rimljane, koji cestom povezaše Dalmaciju i
centralnu Bosnu, bogatu raznim rudama. I sada ima
ostataka te tvrde, kaldrmisane ceste, ima miljokaza
krajputaša, a poznati kip perzijskog Boga Mitrasa, iz
Konjica (lokalitet Repovice), prenesen je u Zemaljski
muzej u Sarajevu. Na ušćima rijeka Bijele, Trešanice,
Seončice i Neretvice, rimski velikaši i vojskovođe imali
su sojenice za odmor.
Ovo područje burno je proživjelo i srednji
vijek.Bilo je i ratova i razaranja, grad je imao konak i
trg, a 16.6.1382. dubrovački trgovci, sa tovarima olova
ovuda prođoše i to zapisaše, što je sada najstariji
pisani trag o ovome mjestu. Izvjesni Frančesko iz Stona,
1485. ovdje je držao čak i zlatarsku radnju.
Zbog razvijene trgovine, bosanski kraljevi na ovome
području, podigoše gradove i carine. U zemlji Hercega
Stjepana Kosače bili su gradovi Bijela, Kom,Vrabač,
Biograd i Borovac, (lijeva strana Neretve), a u
Kraljevoj zemlji Bokševac i Trešnjevo (Grad). Granica
između ovih zemalja, sve do 1865. bila je Neretva, a
ovdje ruski putopisac Giljferding 1857., zateče i dva
mudira (gradonačelnika), jedan je bio potčinjen
mostarskom i drugi sarajevskom paši.
Bježeći od mnogobrojnih neprijatelja, krajem
15.vijeka na ovo područje stiglo je više hiljada
bogumila koji ovdje, u 125 nekropola ostaviše 3 018
stećaka., (po 1 na 13 današnjih stanovnika općine), a
jedan od stećaka, 28.4.1967. bio je na svjetskoj izložbi
u Montrealu.
Turci su ovdje zatekli malo naselje, koje ubrzo
doživljava procvat. Slavni Čelebija 1664. tu zateče
«šest mahala, šest stotina pločama pokrivenih kuća, 75
dućana...» Turci su iza sebe ostavili pet džamija,
medresu, hanove, a 1682. napraviše i stari kameni most,
sličan višegradskoj ćupriji, koji je bio ukras grada,
sve do rušenja 3.3.1945. godine.
Ova znamenita varoš, sa Sarajevom je modernom cestom
povezana 1868. a putopisac Maldini, Konjic 1909.,
opisuje kao znamenito mjesto na prijelazu iz Bosne u
Hercegovinu, “sijelo je kotarske oblasti i broji 2500
stanovnika, s 260 kuća”.
Sa Austrougarskom, Konjic upoznaje
željeznicu. Prvi voz iz pravca Mostara stigao je
10.11.1889. i željeznica je, uz Neretvu i Boračko
jezero, bila osnovna karakteristika grada, u kojem se
obnovi katolička i napravi pravoslavna crkva.
Konjic je jedan od onih gradova koji se najbrže
razvijao poslije 2.svjetskog rata, posebno u deceniji
od 1950.do 1960.godine, kada je Konjic dobio fabrike,
stambena naselja u centru, Koloniji, na Vardi,
Trešanici, Luci, Plehi, Orašju, sve značajnije ustanove,
moderan izgled i perspektive za dalji razvoj. Proizvodi
iz UNIS “Igmana”i Tadiva, koji su imali i do 7 000
zaposlenih, stizali su na sve kontinente. U dvadeset
milionskoj bivšoj Jugoslaviji konjički Klub dizača
tegova bio je prvi, ovaj grad imao je poznate odbojkaše,
fudbalere, «Djevojke sa Neretve», glumce – amatere,
izviđače...Konjic je bio grad mladosti, umjetnosti,
sporta, muzike, grad Zuke Džumhura, Kasima Prohića,
Vitomira Lukića, Lazara Drljače...
Kruna cjelokupne ljepote su Boračko jezero i Neretva,
koja, kao rijetko koja rijeka, ovako čista protiče po
sredini grada, a koju svakodnevno ukrašava pedesetak
galebova. Neretva je najljepša krajem maja, kada riba
počinje bolje da “uzima”, a pred zalazak sunca, na njene
obale izađe desetine ribolovaca. Sve ljepote ovoga
grada, Neretve, Boračkog jezera, Prenja, doline
Neretvice i Idbarčice, kao i druge, ne mogu se opisati. |
